Dvojna tradicija latinice u Hrvata: povijesni pregled

• Published in: Studia slavica Academiae Scientiarum Hungaricae 2022-02, Vol.65 (2), p.249-258
• Main Author: Dudás, Előd
• Format: Article
• Language: English
• ISSN: 0039-3363; 1588-290X
• DOI: 10.1556/060.2020.00021

Povijest hrvatske latinične grafije je iznimno bogata i istraživačima pruža brojne zanimljivosti, mada je dosad bilo objavljeno veoma malo djela o toj temi. Prvi takav pokušaj je bio Maretićeva povijest latiničke grafije (Maretić 1889). Svakako treba istaknuti rad Milana Moguša i Josipa Vončine (Moguš–vončina 1969) koji je u mnogočemu ispravio Maretićeve pogrešne tvrdnje. Također u posljednje vrijeme je bilo objelodanjeno nekoliko radova o povijesti latiničke grafije u Hrvata (Kapetanovič 2005, Farkaš–Ćurak 2016, Farkaš 2019). Kad se govori o istraživanju hrvatske latinice, nikako ne smijemo zaboraviti doprinos Lászla Hadrovicsa. On je bio jedini koji se usredotočio na detaljniji prikaz dvojnog razvoja latinice u Hrvata od samih početaka. U ovom ćemo radu ići njegovim tragovima, budući da je cilj našega rada predstavljanje dvojne tradicije hrvatske latinice i onog kulturnopovijesnog konteksta koji je okarakterizirao razvoj hrvatske grafije. U razvoju latinice crkva je imala najvažniju ulogu. Crkva je bila i središte pismenosti u srednjem vijeku. Iz toga slijedi da izgovor određenih latinskih glasova je utjecao na razvoj grafije pojedinih nacionalnih jezika. U slučaju hrvatskog jezika sve to je još posebnije, budući da na južnom dijelu Hrvatske nalazimo jak talijanski i mletački utjecaj, a na sjevernom je dijelu, što naime poklapa s Zagrebačkom biskupijom, očit jak mađarski utjecaj. Južna je tradicija pratila talijanski način izgovora latinskih glasova, što je utjecalo i na razvoj latiničke grafije. S druge strane nalazimo mađarski način izgovora lat. /s/, tj. [ʃ], [ʒ] na sjevernom području. Ova dva sustava su stoljećima karakterizirali hrvatsku latiničnu grafiju, međutim od kraja XVI. stoljeća je bilo više pokušaja za primjenu mješovitog sustava, a jedino je bilo to uspješno u slavonskoj grafiji XVIII. stoljeća. The history of the Croatian Latin-script orthography is remarkably rich and contains several interesting facts for the researchers; however, only a handful of writings have been published in this matter. The first work written in the topic is Maretić’s history of orthography (Maretić 1889). It is also important to mention the study by Milan Moguš and Josip Vončina (Moguš–vončina 1969), in which they corrected several false statements written by Maretić. Recently, a few more papers on orthographic history have been published (Kapetanovič 2005, Farkaš–Ćurak 2016, Farkaš 2019); nevertheless, it is necessary to point out the work by László Hadrovics, the only r